Istorijat
Urbanistički zavod Beograda
– konstanta u promenama.
Imajući u vidu složenost i dinamiku procesa gradogradnje, promenu društvenih i ekonomskih okolnosti, istorija urbanog Beograda se od sredine dvadesetog veka do danas na svojevrstan način izjednačava sa istorijom Urbanističkog zavoda Beograda.
Globalne i lokalne promene su uticale na teorijske i praktične aspekte planiranja, dok je smisao i postojanje institucije Urbanističkog zavoda Beograda jedna od retkih konstanti u tim promenama.
Potvrda istorijske vrednosti, može se slobodno reći, jedne od najznačajnijih institucija planiranja regionalnog područja zapadnog Balkana, ogleda se u postavci urbanističkih dometa „brutalističke“ arhitekture (béton brut ili sirovi beton) i urbanizma, prestižnog njujorškog Muzeja moderne umetnosti MOMA. Izuzetno interesovanje arhitekata, istoričara i fotografa izazvala je ne samo zgrada Urbanističkog zavoda već i bogata dokumentacija Zavoda sa originalnim arhivskim planovima, učinivši ga atraktivnim i vidljivim na globalnom nivou.
Početkom modernog urbanističkog planiranja u Beogradu, označavamo 1946. godinu, kada je formiran Urbanistički institut pri Ministarstvu građevina Narodne Republike Srbije. Već 1947. godine Institut se transformiše u Urbanistički zavod pri Planskoj komisiji Srbije. Nezaobilazno je napomenuti da je bezmalo jedan vek pre, 1862. godine, formirano Građevinsko odeljenje Popečiteljstva vnutrenih dela iz kojeg je proizišlo Ministarstva građevina sa svojim posebnim odeljenjima, što govori da je vrlo brzo započeta planerska aktivnost u tek obnovljenoj državnosti Srbije, koja se odvijala uporedo sa oslobađanjem od Turaka sve do početka dvadesetog veka.
U periodu od 1946. do 1950. godine, odmah posle Drugog svetskog rata u poletnom revolucionarnom elanu, sa velikim planskim zadacima obnove i uređenja glavnog grada nove države, urađen je Idejni urbanistički plan Beograda, 1948. godine, pod rukovodstvom arh. Nikole Dobrovića, a potom i Generalni plan Beograda pod rukovodstvom Miloša Somborskog, usvojen 20. oktobra 1950. godine, a izrađen za vremenski period do 1966.godine.
Generalni plan Beograda 1950.
Izgradnja upravnih institucija i velikih stambenih kompleksa na području Novog Beograda odredila je fokus planiranja. Putem konkursnih aktivnosti vezanih upravo za Novi Beograd, Nikola Dobrović kao afirmisani predratni arhitekta formira prvu generaciju vrsnih urbanista i arhitekata. U pozivnom pismu za konkurs, upućenom Stanku Mandiću, profesor Dobrović piše: „Saradnici Urbanističkog instituta treba da budu – slikovito rečeno – viši sveštenički red te visoke kulturne discipline“.
Urbanistički Zavod se u prvom periodu od svog nastanka razvija od službe oformljene da izradi Generalni urbanistički plan Beograda do specijalizovane, profesionalne urbanističke institucije i organa uprave grada, nadležne za sve poslove urbanističkog planiranja, izrade i sprovođenja planova. Godine 1958. Urbanistički zavod dobija status organizacije od posebnog društvenog interesa. Na čelu Zavoda se našao pukovnik, arhitekta Aleksandar Đorđević, koji na toj poziciji ostaje punih 16 godina, formirajući veoma složenu organizacionu i profesionalnu strukturu. Izrađeni su brojni planovi, regulacioni planovi opština, kao i generalni i regulacioni planovi za 16 najbližih prigradskih naselja kako bi se predupredila neplanska izgradnja koja je još tada uzimala maha.
Period od 1958. godine do sredine sedamdesetih godina dvadesetog veka se zbog izuzetnih rezultata ukupnog razvoja grada, ali i značajne pozicije Urbanističkog zavoda u gradu smatra zlatnim periodom urbanizma Beograda. Rad na novom Generalnom urbanističkom planu Beograda započeo je 1967.godine, a te iste godine je raspisan Konkurs i za novu zgradu Urbanističkog zavoda Beograda. Prvu nagradu je dobio tim Urbanističkog zavoda na čelu sa arhitektom Branislavom Jovinom. Iste godine Branislav Jovin za ovo delo dobija prestižnu „Borbinu nagradu za arhitekturu“. Objekat Urbanističkog zavoda je završen 1970. godine.
Stručni časopis „Urbanizam Beograda“, Zavod pokreće 1969. godine, koji danas predstavlja riznicu stručnih tekstova, tema i stavova od značaja za istraživanje i razumevanje urbanističkog i prostornog planiranja i njima komplementarnih oblasti.
Novi Generalni urbanistički plan Beograda, sa horizontom do 2000.godine, usvojen je 1972. godine. Plan su potpisali arhitekti Aleksandar Đorđević i Milutin Glavički. Smatra se jednim od najambicioznijih poduhvata u istoriji Zavoda. Rađen je tokom višegodišnjih studijskih razrada (165 studija) koje su obuhvatile i testiranja varijantnih rešenja. Tokom izrade Generalnog urbanističkog plana Zavod su posećivali strani stručnjaci, naučnici, studenti i delegacije iz inostranstva. Kuriozitet predstavlja poseta čuvenih francuskih filozofa i urbanih sociologa Anrija Lefevra i Pol-Anri Šombar de Lov-a, profesora Pariskog univerziteta. Zavod takođe posećuju brojne strane delegacije urbanista, iz Austrije, Indije, SAD (Tenesi), Kanade (Montreal) i dr.
Generalni urbanistički plan Beograda 1972.
Novi generalni urbanistički plan Beograda, obeležio je početak prakse urbanističkog planiranja u tadašnjoj Jugoslaviji, koja iz tehničkog dokumenta prerasta u strateški multidisciplinarni proces. Značaj delatnosti urbanističkog planiranja i priznanje instituciji Urbanističkog zavoda bili su potvrđeni na prezentaciji ovog plana, održanoj u maju mesecu 1972. godine u svečanoj sali Urbanističkog zavoda, na kojoj su prisustvovali najviši državni funkcioneri na čelu sa Predsednikom SFRJ Josipom Brozom Titom.
U godinama nakon usvajanja Generalnog urbanističkog plana Beograda do 2000. Zavod je sa puno entuzijazma radio na značajnim zadacima njegovog sprovođenja i daljem planiranju grada, od regionalnog do nivoa urbanističkih projekata. Takvo institucionalno i regulatorno okruženje prostornog i urbanističkog planiranja bilo je u usponu do osamdesetih godina prošlog veka.
Inače od 1974. godine, urbanizam se smatra podvrstom društvenog planiranja sa delatnošću koja zadržava prefiks „urbanistički“ i pripada Zavodu za planiranje razvoja grada Beograda (generalni urbanistički plan, detaljni, urbanistički uslovi, tj. uslovi za uređenje prostora). Upravni poslovi ranijeg Urbanističkog zavoda prenose se u novoobrazovani Sekretarijat za urbanizam, što će ostati do danas.
Početkom osamdesetih godina su usledile stagnacija i silazni trendovi usled kompleksnih političkih okolnosti i krize društva što je dovelo do urušavanja institucija, među njima i Zavoda, kada menja svoj status, nadležnosti i pozicije. U turbulentnom periodu krajem osamdesetih, posebno u vremenu političko ekonomskih sankcija UN tokom devedesetih godina dvadesetog veka, strateški prioriteti su se teško formulisali. Potrebe građana, države i investitora menjale su se brzo pa do tada usvojeni planovi nisu uspevali da obezbede instrumente za izgradnju, dok je za to vreme neplanska izgradnja postala fenomen koji je obeležio urbanizaciju u regionu Jugoistočne Evrope.
Izmene i dopune Generalnog plana Beograda iz 1985. godine potpisuje arhitekta Konstantin Kostić u Zavodu za planiranje i razvoj grada Beograda. Ovim planskim dokumentom su se stvorili neophodni preduslovi za racionalniju izgradnju grada, a u skladu sa realnim materijalnim mogućnostima. Plansko rešenje je rezultiralo sažimanjem prostorne organizacije grada, u smislu povećanja gustina i novim zoningom grada.
Izmene i dopune Generalnog plana Beograda iz 1985.godine
Zavod kao institucija opstaje do 1986. godine, kada poslovi detaljnog urbanističkog planiranja i pripreme urbanističkih uslova odlaze na tržište, a novoosnovani Gradski zavod za planiranje od urbanističkih poslova zadržava samo domen generalnog urbanističkog planiranja. U ovakvom obliku Zavod je opstao do 1992. godine kada ulazi u gradsku upravu, gubi prefiks gradski, i postaje Zavod za planiranje.
Krajem 1994. godine nastaje sadašnji Urbanistički zavod Beograda, ponovo dobija prefiks „urbanistički“, sa nadležnošću izrade prostornih i urbanističkih planova, različitog nivoa i obuhvata, kao i drugih urbanističkih dokumenata, analiza, studija, publikacija, itd.
Krajem 1999. godine, kada je direktor bio arhitekta Nebojša Minjević, Urbanistički zavod Beograda dobija status javnog preduzeća, u kojem je i danas.
U prvim godinama ulaska u treći milenijum, posle korenitih društveno političkih promena, planiranje dobija sasvim novu dimenziju u uslovima tranzicije i nove tržišne politike. Političke promene 2000.godine donose otvaranje granica, ukidanje političkih i ekonomskih sankcija i očekivanje pridruživanja Evropskoj uniji. U takvoj klimi se pod rukovodstvom profesora Vladimira Macure, tadašnjeg direktora Urbanističkog zavoda i arhitekte Miodraga Ferenčaka, radi Generalni plan Beograda 2021 (2003.), koji nosi osobine fleksibilnosti i podrške tekućim društveno ekonomskim promenama. U isto vreme je urađen i Regionalni prostorni plan administrativnog područja Beograda, a potom i niz drugih reprezentativnih planova detaljne regulacije.
Generalni plan Beograda 2021. iz 2003.
Godine 2016. Urbanistički zavod Beograda u okolnostima nova legislativne osnove, izrađuje Generalni urbanistički plan Beograda 2021. i daje njegovu razradu Planom generalne regulacije građevinskog područja Beograda, što u današnjim uslovima planiranja čini okosnicu izrade svih planskih dokumenata nižeg reda.
Generalni urbanistički plan Beograda 2021. iz 2016.
20 prostornih celina grada Beograda utvrđenih Generalnim planom, obrađuje se kroz Plan Generalne regulacije u tri faze, kroz 10 pojedinačnih planova.
Uz dužno poštovanje za sva izuzetno značajna imena urbanizma Beograda koja su izostavljena u ovom kratkom osvrtu na istoriju Urbanističkog zavoda Beograda i planiranje grada, možete se detaljno informisati u Monografiji „70 godina Urbanističkog zavoda Beograda“.